NJUZETER: Panini? Pa... ne, ne!

Kasnim, znam. Hajde da ne gubimo dodatno vrijeme, idemo odmah sa sadržajem.

Devetog maja počelo je kolekcionarsko Panini ludilo. Na ulicama Sarajeva ne zna se čega više fali, albuma ili sličica. Onoga što definitivno ne manjka je frustracije, pa je to tema kojom ću se u narednih nekoliko dana pozabaviti u kolumni na onajkojikuca.com.

Dotad, ovo je osnova te ideje…

Nakon dugog promišljanja, odlučio sam da ipak neću skupljati Paninijeve sličice. Htio sam iz čiste razigranosti, ali ne.

Nije do fudbala koji me generalno ne zanima. Dijelom je do pretjerivanja sa cijenama, ali najviše što ne želim podržati i biti dijelom kolektivnog ludila za koje smatram da je nezdravo. Ne vidim ništa loše ako drugi to rade, pozdravljam svaku strast (imam ih nekoliko), ali ovaj put...

Glasam novčanikom.

Pakovanje sličica je nekad koštalo 0,50 KM. Sada košta 2,50 KM. Poprilično sam siguran da abnormalno pretjerivanje nije rezultat cijena papira i ljepila, već licenciranja koje fudbal degradira na nivo korporacija kojima je početak i kraj, glavni cilj - profit. Ne sport.

Svi albumi samoljepljivih sličica su štampani tintom dječije sreće. Duplikati u školskom dvorištu, razmjena i kompetitivno igranje, višemjesečna trka za tom posljednjom, čini se nepostojećom sličicom koja bi kompletirala ritual.

Cijena je pratila igru: mala radost, dostupna svima.

Sad je cijena namijenjen tržištu kolekcionara, odraslima čiji zubi otpadaju nagriženi šećerom nostalgije. I ja sam strip kolekcionar, iznimno svjestan nerazumnosti koju ljudi u takvom stanju čine.

Šta smo dobili kao zamjenu za školska dvorišta i ćize-blize? Ljude koji na Instagram storijima prikazuju kutije paketa, pretvarajući sličice u "content". Influensere koji "farmaju" angažman publike objavom videa na kojima degradiraju radost i dječiju tradiciju, erodirajući svaki smisao. Čak i određeni reprezentativci Bosne i Hercegovine poziraju sa kutijama paketa sličica, ne shvatajući koliko loš signal šalju ka onima kojima su potencijalno idoli.

Jedina iskrena, ljudska video reakcija koju sam dosad vidio je ona Džekine kćerke koja radosno kliče "dobila sam tatu!" kada je iz hrpe sličica izvukla očevu. Cinici bi rekli: "Namješteno za mreže!" Ali čak i kao takvo, to je emulacija radovanja koje bi čin skupljanja trebao donijeti.

O preprodavanju sličica na digitalnim marketima i namjernom stvaranju čepa i nestašice ne želim ni pričati. Vjerujem da su to djela koja se mogu ili će se u budućnosti prepoznavati kao krivična, kao što se danas prepoznaje "skalpiranje" koncertnih karata.

Ako jednog dana budemo pisali čitulju Paniniju, na njoj će se među ubicama naći licencne naknade, korporativna strategija i namjerno pretvaranje kolektivne tradicije u izvor prihoda.

Radost nikad nije bila u robi, već u onome što je proizilazilo iz nje: komunikaciji i razmjeni. A ne možeš razmjenjivati ono što je preskupo da kupiš.

Za one kojima je potreban sakupljački "fiks", već nekoliko godina unazad možete skupljati digitalni album koji Panini nudi u kooperaciji sa FIFA-om i najpoznatijim gaziranim pićem na svijetu. Dva paketa sličica dnevno su besplatna, a dodatne možete dobiti skenirajući boce, prave sličice ili unoseći promotivne kodove. Nije pravo, ali pomaže donekle.

Volio bih čuti vaše mišljenje - slobodno odgovorite na ovaj mail.

Katarza je danas objavio svoj debi album “Čojstvo i Bošnjaštvo”. Album slušam posljednja tri mjeseca u njegovim pretfinalnim i finalnoj verziji, te je recenzija objavljena na ISK rezultat tog slušanja.

Dobio sam nekoliko izrazito lijepih komentara na ovaj tekst, i moram priznati da drugačije nisam ni očekivao. Razlog je tome što je tekst pisan iskreno, sa velikom strašću, radošću i iskrenošću jer nemam više toliko vremena da se djelima posvećujem kao nekad. Kada se to desi, iz mene izađe ovakav tekst. Uvjeren sam da ljudi sličnih senzibiliteta to mogu prepoznati.

U novom broju serijala Bez daha kojim čuvam od zaborava pripreme za dva maratona najmanje sam pisao o treninzima, puno više o starenju, obzirnosti ka vlastitom znanju i trkačkoj zajednici.

Bilo je još sadržaja, izdvajam…

Dvadeset i devetog aprila navršilo se 16 godina od ubistva 202-jke. U tekstu na OnajKojiKuca pripovijedam dvije dotad neispričane priče o životu nakon Radija.

Trepezarija je također kasnila. Epizoda 89 trebala je biti objavljena u aprilu - i objavili bi je da nismo napravili problem sa izvorima podataka, pa smo onda snimali opet sedmicu dana kasnije. Kakvi problemi, pitate se? Sve naše priče uvijek formiramo na osnovu javno dostupnih izvora, a u neobjavljenoj epizodi smo iskoristili jedan izvor koji nije bio javno dostupan, greškom.

POPIK se sjajno proveo na festivalu Zagorje Express Vol. 4. Uskoro ćemo objaviti dnevnik i video na popikpunk.com, ali dotad snimka finala našeg najbržeg nastupa dosad - 13 pjesama u 20 minuta.

POPIK je i prvi bh. bend na novoj muzičkoj platformi SUBVERT.fm, lansiranoj 12. maja.

Subvert je zanimljv koncept - ovo je sindikalni pandan Bandcampu koji svakog umjetnika čini suvlasnikom platforme, te se na izborima može glasati za novitete i pravila. Kako platforma ne uzima nikakav novac umjetnicima, naša dva albuma ponudili smo po nižim cijenama u odnosu na one na Bandcampu.

Naravno, Bandcamp je iznimno popularan i mi nemamo ništa protiv servisa (ja ga lično koristim umjesto streaming platformi), ali dobro je imati izbor, zar ne?

Iza kulisa POPIKa se kuhaju neke zaista velike stvari, ali moramo sačekati finalne potvrde prije javnog hvalisanja. Da ne ureknemo, što bi naivni rekli.

To je to za ovo izdanje. Podijelite ga sa prijateljima ako želite i ako vam se sviđaju ove lazanje sa redom podcasta, redom muzike, redom tekstova, možete podržati moj rad pretplatom na servisu Patreon. Znači jako mnogo.

Do idućeg puta,

Sharan